|
evo...tak...danas je dan zakurac...ne znam... napisala sam neki prokleti sastawak za hr, i ne swiđa mi se...moram se u 6 probudit swaki jebeni dan..i više nemrem...život je f kurcu.. Nešto Evo... opet blokada. Ne mogu smisliti ni jednu jedinu rečenicu o temi "Položaj žene u društvu".. Ali, ovaj put, blokada nije bezrazložna. Ja zaista nemam dovoljno razvijeno mišljenje o položaju nas žena u društvu i mislim da nemogu ništa dovoljno pametno napisati na ovu temu. Jednostavno, puna sam suprotnosti.. Jedan trenutak mislim da su žene zaista podcjenjene& neravnopravne s muškarcima, a već u drugom smatram da je sve to jedna velika izmišljotina i paradoks. Jer, mi želimo biti jednake muškarcima, pa čak i više, a tražimo povlastice i prava koja muškarci nemaju.. problem je i u jednom i u drugom spolu.. Očekujemo, a očekivanja ispunjava samo nekoliko istinski upornih i u svom naumu ustrajnih žena. Ali, kao što rekoh, zaista nemam volje o tome pisati.. Evo, tema o kojoj bi željela pisati je (ne)upornost. Poznajem samo nekoliko zaista upornih osoba. Njima se divim i htjela bi biti barem upola uporna kao oni. Najviše ljudi su "napola uporne" osobe, koje se trude samo dok ulog nije prevelik. Takva je većina, i to prihvaćam takvim kakvo je, nemam potrebu to proanalizirati. Ali, najveća su enigma ljudi koji se uopće ne trude, ili se trude samo i jedino onda kada ne riskiraju mnogo, već nekakav minimum minimuma uloga... Zapravo, niti nisu takav "misterij". Ima ljudi kojima je zaista svejedno što će biti, i njih smatram vrlo egoističnima- ta ipak su stvoreni za boljitak svijeta, a ne da ga koče ili da prođu kroz njega ne ostavivši ni jedan jedincati trag koji bi im osigurao vječan život. Dio pučanstva je egocentričan i proračunat pa nađu svoje "robove" koji za njih riskiraju, bore se, bivaju i fizički i psihički iscrpljeni, postižu rezultat, a na kraju budu odbačeni, smatrani samo još jednim pregaženim crvom. A ima grupica koja se jednostavno ne usudi riskirati zbog manjka samopouzdanja, paralizirajućeg straha ili čega već. Jednostavno, takvi ljudi nisu dovoljno snažni da se bore protiv nečega što bi ih moglo povrijediti, otpuhnuti im i zadnje zrnce samopouzdanja, poljuljati ih do korijena, ugušiti zadnje nade.. jer, svaka je tragedija shvaćena kao najveća, i svaki neuspjeh izaziva predbacivanje i tugu, skrivenu suzu u oku. Pa, zaista, zašto se onda uopće truditi za nešto što te može slomiti i razbiti ti i onu posljednju iluziju koja je ostavljena za vremena kada više srce i mozak nisu sposobni stvarati nove? Nema smisla.. I tako dolazi do stanja one rečenice "svejedno mi je".. Pa onda u školi do lošijih ocijena iz predmeta koji nisu privlačni ili su naporni i stvaranja grupice onih koji te istinski zanimaju i mogu zaintrigirati. I onda postaneš fahidijot.. A nije ti ni na kraju pameti da te ljudi time smatraju, jer zapravo u sebi nosiš svoja skrivena znanja i talente, emocije, duhovne uspone i padove.. Evo, ovo je moj mali osvrt na temu koja mi u zadnje vrijeme često šeće po glavi i potiče mnoga neslaganja i nesuglasice u društvu. Svjesna sam da nije savršen, može i bolje, da je mnogo filozofiranja, ali.. Svejedno mi je.. |